Franz Kafka " Legenda o Zakonu" (iz romana Proces)

Pred Zakonom stoji vratar.
Vrataru prilazi čovjek sa sela i moli da uđe u Zakon. Ali vratar kaže da mu ne može dopustiti da uđe. Čovjek razmisli i potom upita hoće li smjeti poslije. 'Možda', reče vratar, 'ali sada ne.' Budući da su dveri Zakona otvorene kao uvijek, vratar se odmakne u stranu, čovjek se sagne da kroz dveri pogleda unutra. Kada to vratar primijeti, nasmije se i reče: 'Ako te to tako mami, pokušaj ući unatoč zabrani. Ali zapamti: ja sam moćan. A ja sam samo najniži vratar. A od dvorane do dvorane stoje vratari, jedan moćniji od drugoga. Već trećega ni ja se ne usuđujem pogledati.'

Takve poteškoće čovjek sa sela nije očekivao, Zakon bi valjda svakom i svagda morao biti dostupan, ali sada kad je bolje pogledao vratara u krznenom ogrtaču, njegov velik šiljast nos, dugu rijetku crnu tatarsku bradu, odluči ipak radije pričekati dok mu se ne dozvoli da uđe. Vratar mu doda klupčicu i dopusti da sjedne pokraj samih dveri.

Sjedi on tamo danima i godinama. Neprestano pokušava ući i iznuri vratara svojim moljakanjem. Vratar ga pomalo preslušava, ispituje ga o njegovu zavičaju i o mnogočem drugom, ali to su ravnodušna pitanja kakva postavljaju velika gospoda i na kraju mu uvijek kaže da ga još ne može pustiti. Čovjek se za putovanje opremio mnogočime, iskoristi sve, ma koliko bilo dragocjeno, da podmiti vratara. On sve to uzima, ali pritom govori: 'Uzimam to samo zato da ne misliš kako si nešto propustio.'

Godinama čovjek gotovo neprekidno promatra vratara. Zaboravi na druge vratare i taj mu se prvi čini jedinom preprekom na ulazu u Zakon. Proklinje nesretan slučaj, prve godine glasno, poslije, sve stariji, samo još tiho mrmlja. Podjetinjivši, dugogodišnjim je proučavanjem raspoznavao i buhe u njegovu krznenom ovratniku, pa moli i buhe da mu pomognu i nagovore vratara.

Napokon mu oslabi vid i ne zna je li se oko njega uistinu smračilo ili ga samo varaju oči. Ali sada u tami razabere neki sjaj što prodorno izbija iz vrata Zakona. I tada mu više nema mnogo života. Prije smrti u glavi mu se sva iskustva čitavog tog vremena svedu u jedino pitanje koje dotad još nije uputio vrataru. Domahne mu jer više ne može uspraviti ukrućeno tijelo. Vratar se mora dobrano prignuti, jer se razlika u visini uvelike izmijenila na uštrb čovjeka. 'No što još hoćeš', upita vratar, 'ti si nezasitan.' 'Svi streme Zakonu', reče čovjek, 'kako to da svih tih godina nitko osim mene nije zatražio da uđe.' Vratar uvidi da je čovjek na izdisaju i zaurla na njega da ga čuje jer ga sluh izdaje. 'Nitko ovdje ionako ne bi mogao ući, jer je taj ulaz određen samo za tebe. Sad odlazim i zaključavam.'»